DVIJE ZAPOVJEDI LJUBAVI

Pripremio: don Damjan Raguž

Utorak, 24. siječnja 2012.

Krist nam govori u evanđelju: „Prva je zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem, svom mišlju i svom pameti svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci“.

Nije Krist time htio zanijekati važnost ostalih zapovijedi, htio je samo naglasiti da sve ostale zapovijedi i čitav Zakon proizlazi, izrasta iz ove dvije zapovijedi ljubavi. Htio nam je reći kako onih 10 zapovijedi koje su urezane u one dvije kamene ploče na Sinaju ne smijemo promatrati kao teški teret koji nas neprestano pritišće. Nisu te zapovijedi kao neki čelični lanac koji nas sputava. Htio nam je Isus reći kako su te dvije zapovijedi ljubav iz kojih izrastaju sve ostale zapovijedi kao dvije ruke nebeskog Oca koje nas privlače na njegovo Očinsko srce. On nas spašava da ne upadnemo u ponor moralne bijede sebičnosti koja nas čini nesposobnim za istinsku, nesebičnu ljubav po kojoj je čovjek – čovjek, slika Božja.

Jedan mladić napisao je ovo: „Ja žalim što sam čovjek. Ja bih želio biti jedno biće koje bi biološki bilo niže od čovjeka i onda bi biološki mogao nesmetano uživati“. Taj mladić žali što je čovjek, mrzi sebe kao čovjeka; on želi da u njemu umre čovjek – a kada u čovjeku umre čovjek, što ostaje? – Životinja. Ali zašto taj mladić mrzi sebe zato što je čovjek? Pa zato što osjeća da je postao nesposoban za ono što čovjeka čini čovjekom, a to je ljubav koja je spremna živjeti za drugoga. Zato je Isus Krist za nas vječno nadahnuće da i mi živimo za druge i tako u sebi spasimo čovjeka kao što je Krist bio čovjek koji je živio za druge i umro za druge. Zato sasvim dobro razumijemo ono što je rekao biskup Camara: „Najstrašnija eksplozija koja prijeti današnjem svijetu jest eksplozija ljudske sebičnosti – ona razara čovjeka kao čovjeka“. Netko je rekao: „Izgleda kako današnji čovjek postižući sve veće uspjehe na polju znanosti i postižući veći životni standard, sve više gubi volju za život“. Sebičnost ubija volju za život. Ljubav koja je spremna živjeti za drugoga u onom drugom budi životnost a u nama volju za život.

Poznati misionar, po zanimanju liječnik Albert Schweizer 30 je godina proživio u Africi. Kao liječnik pomagao je tim siromašnim crnčićima, liječio ih, gradio bolnice. Živio je u doslovnom smislu riječi za njih. Kada je umirao javili su kako je jednoj ženi hitno potrebna pomoć jer je imala težak porod. On je rekao onima koji su stajali oko njegova kreveta neka idu toj ženi pomoći. Kada su se vratili on je bio mrtav.

On dakle i umirući misli na druge, jer čitav život živio za druge.